Nekadašnji ponos i simbol banjskog prestiža, mermer sokobanjske promenade, danas nažalost izgleda kao bojno polje. Dok se meštani i turisti sapliću o polomljene pločice, godinama se najavljuju rekonstrukcije i ulepšavanja. Šetnja centrom više nema onu prepoznatljivu draž, a vrag je dopola pojeo šarm.
Da se drvored vrati
Nekadašnji drvoredi lipa, kestena i platana, i bogate krošnje koje su pružale svežinu i nezamenljivi hlad, žive samo u obrisima naših sećanja. U stvari, i na jednom starom snimku koji se sreće po internetu da nas opomene i uštine za dušu. Krošnje su posečene do neprepoznatljivosti, da ne kažem masakrirane, a novih zasada nema ni na vidiku. Kažu, tako mora…
Zabrana neprilagođenih reklama
Umesto prirodne hladovine, leti su otvoreni reklamni ružni i sparni suncobrani. Umesto da kroz šetnju hranimo pogled starim zdanjima, mi gledamo u vrišteće šarene i agresivne reklame koje su poput parazita prekrile fasade.
One ne samo da bodu oči jer su kič, već besramno zaklanjaju ono malo preostale drevne arhitekture. Na prste prebrojiva nekolicina preostalih starih kuća uporno svedoči iliti drži stražu nad istorijom Sokobanje. Trudim se da ne primećujem onaj bilbord u bašti Zavoda, a ne primećuju ga ni drugi kako vidim…
Potok neće da nas umije
Šta reći o infrastrukturnim „čudima“? Kod Male škole, čija je fasada nekoć otpala, na svaku moguću kišu potok se redovno izliva, praveći klizavi prilaz galeriji. Opet, nerešiva priča. Tako mora, kažu…
Simbol nefunkcionalnosti su i čuveni „plutajući“ stubići za zaustavljanje saobraćaja. Te skupe igračke tehnologije, koje su trebale da uvedu red, gotovo nikada nisu radile. Jednom sam ih, u godinama čekanja, videla podignute, samo jednom na ulazu u šetalište kod kladionice, odnosno kod onog živopisnog roštilj-čunka.
Orao pao, orao pao
Onaj nesrećni stubić ispred česme kod crkve, ležao je oboren duže od godinu dana. Planirali smo da mu opletemo venčić i zapalimo sveću, ali već je viđena praksa na internetu. Iako su svi na Fejsbuku upućivali na “palog orla”, nije bilo adekvatne reakcije. Pored njega, voda iz česme leti ume da curi i otiče u nepovrat, opet klizavo i mokro uz žice. Trenutno, da ne čuje zlo, nema iscurele vode, a stubić je ispravljen, iako nestabilno stoji i ne obećava ništa.
Kafići su posebna priča. Utrkuju se u kič dekoracijama. Kasnimo sa trendovima. Na ceni su jednostavnost i povratak izgledu nekadašnjih fransuckih bistroa. Razmislite, nema svedenih, jednostavnih mirnih linija i tonova kod nas.
Proširimo se još malo, zaklonimo kolege
I bašte naših kafića su se toliko „razbaškarile“ da zauzimaju pola centra, ostavljajući pešacima tek uske staze za prolaz, onda kada su letnje gužve. Ne znam što neko ne napravi baštu u amfiteatru kod kupatila, ali da ne dajem ideje, možda neko ne shvati ton…
A odakle se čuje najglasnija muzika, je l neko zna? U stvari, to je iz parka, izvinjavam se. Niko ne reaguje na to, zaboga, što bi. Tako i u našem akva-parku misle da ako pojačaju muziku više napitaka prodaju.
Nego, da vas pitam, gde je nestao onaj nekadašnji šarmantni korzo? Zašto nam se u 21. veku centar raspada? Jesmo li čuli za očuvanje kulturnog dobra ili pak estetiku?
Umesto što se sad pronalazite u priči, i mrmljate sebi u bradu, hajde budite malo realni u celokupnoj “politici nezameranja” koju živimo. Hajde zajedno da vidimo šta možemo da uradimo da vratimo naš centar, korzo, našu šarmantnu promenadu, iz posrnulog stanja? Znate dobro da se zalažem za toleranciju i dijalog.
Sokobanja zaslužuje mnogo više od razbijenih pločica i posečenog drveća i reklama kao iz šoping centra. Zaslužuje da joj se vrati dostojanstvo koje su joj kraljevi i vizionari dali, a koje mi danas, svojim nemarom, polako ali sigurno trošimo.
Postavlja se i pitanje, da li smo od nekadašnje „kraljevske banje“ ostali samo banja sa krunom u sećanju?
Mišljenja izneta u kolumni pripadaju autoru i ne moraju odražavati stavove redakcije.
Pročitajte još i Sokobanjska promenada: Između mermera i radijskog etra