Skoro mi je jedan verni čitalac, turista, skrenuo pažnju na nešto što me je, priznajem, izbacilo iz ravnoteže. Kaže, u dva teksta na našem portalu pominje se izraz „kraljevska banja“ za Sokobanju, ali nigde nije objašnjeno zašto. Mislila sam da se šali, da i on, kao što su mnogi radili u početku našeg rada, traži „dlaku u jajetu“.
Ali ne, čovek tvrdi da prvi put čuje da se ta odrednica vezuje baš za Sokobanju. Za neke druge banje jeste čuo, ali za našu nije. E, to me je već dotuklo.
Iako odavno znam da Sokobanja spada u red „kraljevskih banja“, zapitala sam se da li to uopšte znaju i turisti? Ako ne znaju, da li smo se možda previše udaljili od tog nasleđa, vremenski, ali i vrednosno? Kako se to, zapravo, zaboravilo?
Kako se to “zaboravilo”?
Izraz „kraljevska banja“ često se čuje u medijima i svakodnevnom govoru. Odlično zvuči u naslovu, privlači pažnju, malo zaintrigira. Daje onaj marketinški začin elegancije, tradicije i prestiža. Obično se povezuje sa Vrnjačkom, Bukovičkom ili Banjom Koviljačom, centrima koji su decenijama gradili reputaciju kroz posećenost, mondeni duh i istorijski narativ.
Atak na moj lokalni patriotizam je što mnogo ređe čujemo da i Sokobanja pripada tom istom krugu. Zaborav, nemar ili nešto treće?
Malo ko zna da baš iz Sokobanje potiču najraniji zapisi o organizovanom lečenju i turizmu (prvi turistički vaučer). Malo ko zna da je i ona imala svoje „kraljevske goste“. I malo ko zna da Sokobanja, po svim istorijskim i simboličkim merilima, uistinu jeste kraljevska banja Srbije.
Nalazi se i u monografiji Kraljevske banje Srbije – Zdravka Bubreško. Tamo stoji i podatak da je Sokobanja bila prva i poslednja ljubav knjaza Miloša, ali i zanimljivost da su kneževići Milan i Mihajlo učili da plivaju u amamu uz pomoć tikava.
Šta zapravo znači kada kažemo da je Sokobanja „kraljevska banja“?
Ne znači da ima zvaničnu titulu. Reč je o istorijskom pojmu koji ukazuje na mesto na kom su srpski vladari boravili, lečili se i odmarali.
U 19. veku, dok se moderna Srbija tek oblikovala, banje su postale centri zdravlja, ali i društvenog života. Tada Miloš Obrenović prepoznaje potencijal Sokobanje i ulaže u njen razvoj. Njegovi dolasci nisu bili samo privatna stvar, već i politička poruka šta je za državu važno.
Više od lečilišta
Tako Sokobanja postaje mesto susreta, odmora, neformalne politike i kulture. Znamo da je bila mondenska banja, da su je posećivali Andrić, Nušić, Sremac, Isidora Sekulić…
U pomenutoj knjizi piše da je sezona u Miloševo vreme počinjala u proleće i trajala sve do prvih prohladnih dana.
Danas, ruku na srce, traje znatno kraće, zar ne? Izraz „kraljevska banja“ danas funkcioniše kao skraćenica za istoriju, kontinuitet i simbolički kapital koji se dešavao kroz decenije.
Ostaje, međutim, ključno pitanje šta danas radimo s tim nasleđem?
Nekada mondensko lečilište elite, Sokobanja je bila prostor gde su se zdravlje i društveni prestiž ukrštali. Danas je imidž pre svega porodičan, pristupačan, oslonjen na vaučere i državne podsticaje za domaći turizam. No, i vaučeri su u međuvremenu izgleda zamrli.
Razlika nije samo u posetiocima, kao što se većma čuje na čaršiji. Razlika je i u načinu na koji se jedno mesto održava u javnom i ekonomskom kontinuitetu. Odnosno, u tome kako nosi svoje nasleđe.
Te zato ostaje otvoreno pitanje, da li je Sokobanja zapostavila svoju kraljevsku prošlost, ili je možda pak prerasla potrebu da je ističe?
Mišljenja izneta u kolumni pripadaju autoru i ne moraju odražavati stavove redakcije.
Pročitajte još i Devedesete ili Mermer pod nogama, jad u očima